30 km na zapad

U nastavku naših “magnetic” šetnji, Marina i ja odlučili smo hodati 30 kilometara na zapad. Plan je bio da hodamo uz nasip Save što je dalje moguće, te da nastavimo na zapad prema nekom od mjesta iz kojeg ćemo se moći vratiti doma. Na šetnju smo krenuli relativno kasno, oko 11 sati, i cijelim smo putem hodali uz mali pritisak ranog zalaska Sunca.

Prvih nekoliko kilometara, dijeleći nasip s brojnim sportskim entuzijastima, vlasnicima pasa te ostalim namjernicima koji su uživali u bistrom listopadskom danu, proletjelo je uz dnevnu politiku te identificiranje i rješavanje većine svjetskih problema.  Kako smo gomilali korake i kilometre, istrošivši površne teme za razgovor, sve smo manje pričali, a sve više gledali Savu.

Moje poimanje Save oblikovano je pričama iz djetinjstva mog starog. Kao doslovno rođeni Trnjan, ljeta je provodio na Savici i Savi, uz praćku, psa i društvo, kupajući se i uživajući u čistim vodama južno od Zagreba; potpuno ga razumijem kada kaže da je odlazak na more doživljavao kao pokoru. Zimi, na toj istoj Savici, oštra studen kupališta je pretvarala u klizališta pa su kratke zimske dane provodili igrajući hokej. Danas, više od pedeset godina poslije, masna tekstura sive Save služi kao testament druge strane napretka i razvoja.

Ipak, ova romantična perspektiva Save oblikovana je nostalgičnim pogledom u retrovizor života i možda nije najtočnija. Zagreb, koji se razvio na južnim obroncima Medvednice,  bježao je od Save i dugo je vremena nije prihvaćao. Možda je to zbog njene divlje prirode—u 25 kilometara od Podsuseda do Rugvice Sava ima vertikalni pad od 25 metara, dok u gotovo 600 kilometara od Siska do Beograda ima samo 30 metara, što je utjecalo na nepredvidiv karakter njenog toka oko Zagreba. I zaista, brojne poplave, pogotovo ona iz listopada 1964. godine koja je i mog starog preselila na tavan preko zime, svjedoče o abruptnoj naravi Save.

Sve mi se te stvari miješaju u glavi dok tiho šećemo uz sad već prazan nasip. Osim pokojeg šetača, društvo nam prave brojne vrane čiji krici oblikuju pomalo kreštavu zvučnu kulisu naše šetnje. Nakon desetak kilometara, pomalo gladni, sjedamo ispod drveta i jedemo burek čija masnoća ispire svu možebitno preostalu nostalgiju i emocionalnu kramu.

Oko petnaestog kilometra smo već pomalo iscrpljeni te komentiramo kako je hodanje po ravnom možda i napornije od hodanja uz brijeg, ili je nama samo takav dan. Ubrzo stižemo do Podsusedskog mosta, gdje uz kavu zaključujemo kako je najbolje da krenemo prema Samoboru. S jasnim ciljem ispred nas, brzo hodamo uz cestu, osjećajući nadolazeću hladnoću skorog zalaska Sunca.

U centru Samobora, nakon pizze, prelazimo 29. kilometar te krećemo prema autobusnom kolodvoru. U autobusu, koji dijelimo s mlađarijom koja entuzijastično kreće u zagrebačku noć, umorno prebiremo po dojmovima i slikama s naše šetnje te, naravno, planiramo sljedeću.

karta

slika001

slika002

slika003

slika004

slika005

slika008

slika009

slika010

slika011

slika012

10 misli o “30 km na zapad

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s