Linz Zagreb bicklom

U Linzu sam, radi obveza na studiju, u zadnje tri godine boravio tridesetak puta. Industrijski je to grad u Gornjoj Austriji na Dunavu (koji odavno nije niti lijep niti plav) koji nije niti na jednom popisu gradova koje morate posjetiti i ne krasi ga kričava ljepota, ali koji ima svoj svakodnevni, tihi šarm. U brojnim putovanjima prema Linzu, ograničen autobusima i vlakovima, puno sam puta zamišljao da biciklom i svojim tempom prolazim uređena sela, pored lijepih rijeka i povrh visokih planina. Prije nekoliko tjedana, kad je moje studiranje u Linzu napokon završilo, odlučio sam—doslovno i figurativno—vratiti se iz Linza biciklom.

Iako je studeni, vremenska prognoza blagoslovila je nekoliko dana u kojima nema oborina niti vjetra pa sam stavio Selmu na vlak za Beč, gdje sam uhvatio vlak za Linz. Sljedećih par dana, rješavajući papirologiju oko studija, proveo sam u iščekivanju početka puta. Bio sam nestrpljiv i uplašen možda više no ikad: vani je hladno i mrak brzo pada, a ruta mi je poprilično nepoznata. Ipak, tješila me spoznaja da se radi o poprilično razvijenom dijelu svijeta pa sve eventualne nedaće mogu biti riješene; i da kao i uvijek, samo treba krenuti.

Krenuo sam u utorak, rano ujutro, te me je Google Maps, koji u Austriji nudi i biciklističku navigaciju, vodio iz prometne gužve mokrim ulicama Linza. Putem prolazim poznatim gradskim krajobrazom: tvorničkim kompleksima i dimnjacima koji neumorno šaraju nebo industrijskim rezidualima. S jedne strane, industrijska postrojenja ozbiljno nagrđuju grad, dajući mu metalno-sivi vizualni identitet, dok s druge strane kao da govore: “bez brige i sutra će biti posla za tebe”. Ovaj će me osjećaj pratiti kroz cijelu vožnju: iako industrija ruši prirodni sklad koji Austrija ima, istovremeno je i vizualni testament zašto je zanimljiva ljudima s naših prostora—jednostavno ima posla. Dok vozim kroz vlažnu, hladnu maglu, stižem do Steyra, grada koji je, unatoč imenu, još uvijek u Gornjoj Austriji. U Steyru se susreću rijeke Steyr i Enns, od kojih će mi potonja biti vodilja sljedećih 70-ak kilometara.

Dok pratim R7 biciklističku stazu uz Enns dan se budi iz magle. Vozim uzvodno uz vijugavu rijeku okruženu brdima te sam svakim zavojem dublje u dolini i sve se veća brda otkrivaju. S jedne strane rijeke je magistralni put kojim vozim brzo pa kilometri lete, dok je s druge strane prazna lokalna cesta koja nudi više iskustva. Ulazim u nacionalni park Kalkalpen, koji ove godine slavi svoju dvadesetu obljetnicu,  te se nakon Weyera prvi puta otvara vidik na snježni vrh. Nakon malo više od 100 kilometara odlučujem spavati u Altenmarktu bei Sankt Gallen, malome mjestu od 800-tinjak ljudi s dvije gostione. Nažalost, nema više slobodnih soba pa me pomalo hvata panika: kasno je, pada mrak, i cijelo područje nije gusto naseljeno. Na kraju pronalazim autobus na koji mogu staviti bicikl i vozim se do obližnjeg Eisenerza, malo većeg rudarskog mjesta. Nakon tri neuspjela pokušaja pronalaska smještaja, stara gospođa me pušta u svoj pansion. Oduševljen, suzdržavam se da je ne zagrlim jer se bojim da bi me mogla istjerati van.

Nakon dobre noći sna i doručka gledam kroz prozor i vidim da je počela kiša. Danas me čeka ozbiljnija vožnja jer se moram popeti na najvišu točku puta—1255 metara visoki prijevoj. Ipak se odlučujem na vožnju; cesta me vodi između triju vrhova kojima je okružen Eisenerz. Kiša jača, što samo naglašava dramatični ugođaj stvoren visokim vijaduktom, vrhovima u magli i crnogoričnom šumom koja me okružuje. Prolazim pored rudnika željeza koji izgleda pomalo nakaradno, doslovno nedostaje pola planine. Nakon naporne vožnje dolazim na Praebichl, prijevoja skrivenog u magli kraj kojeg prijeteći radi vjetrenjača. Neugodan osjećaj samo još naglašava spomen ploča iz Drugog svjetskog rata koja garantira da će ovo mjesto, iako dramatično i lijepo, ostati okupano u sumornoj atmosferi.

Kiša postaje prejaka za vožnju, pogotovo za 14 postotne nizbrdice koje me čekaju. Pokušavam naći mjesto gdje ću se ugrijati i osušiti, ali uzaludno, sve je zatvoreno jer skijaška sezona još nije počela. Oprezno se spuštam prolazeći kroz mala rudarska mjesta i polako mi se otvara gospodarski identitet ovog dijela Alpa: rudarenje je ustupilo mjesto skijanju i turizmu. Nasilno oduzimanje od prirode koje je srž rudnika zamijenjeno je servilnom prirodom uslužne djelatnosti; zanima me muči li ovaj kontrast i transformacija zakopčane i pristojne Austrijance. Napokon pronalazim mali restoran, pijem čajeve i pive, jedem šnicle, gledam konje kako pasu, trošim sate u iščekivanju da kiša malo oslabi. Kad se vrijeme napokon smiluje, vozim do 30 kilometara obližnjeg Brucka an der Mur te nalazim smještaj. Frustriran kišom i hladnoćom, ne izlazim više, tako da dan završavam sa samo 50-ak kilometara.

Već prije 7 sati ujutro sam na biciklu jer trebam nadoknaditi propuštene kilometre. Ovaj puta vozim uz Muru, koja iako zvuči familijarno jer teče kroz Hrvatsku, to definitivno nije: većina toka je u Austriji. Biciklistička staza je savršena, usječena između pruge i rijeke, te je vožnja samotnim cestama prema Grazu čisto uživanje. Opet nailazim na industrijska mjesta koja su kontrapunkt krajoliku. Cijelo iskustvo je u kontrastu, vozim po jednoj od najljepših biciklističkih staza koja naizgled povezuje brojna industrijska postrojenja. Je li želja za prirodom koju ovi ljudi očito imaju kompenzacija? Je li bolje raskopati pola planine u potrazi za željeznom rudom i time zaraditi novac koji će sagraditi biciklističku stazu ili ne imati niti rudnik niti biciklističku stazu?

Ubrzo stižem u Graz još uvijek vozeći uz Muru. Nakon lijepog centra dolazi sve ono što omogućuje da centar ostane lijep: red šoping centara, red skladišta, red smetlišta pa red industrije—sve ono što održava naš način života, a što želimo maknuti od pogleda. Odvajam se od Mure i spajam na odličnu cestu koja me vodi prema slovenskoj granici. Krajolik postaje blaži i nježniji, osjećam da sam sve bliže doma, čak i hrana koja se pojavljuje na tablama uz cestu postaje drugačija: više se ne nude šnicli i Gösser nego pizze i skretanja za vinske ceste. Umoran stižem do Maribora, gdje pronalazim smještaj odmarajući se za završni dan vožnje.

Nakon obilnog doručka izlazim iz Maribora i vozim pored Pohorja. Kako Google Maps ne navigira bicikliste kroz Sloveniju, pratim pješačku navigaciju što se ne ispostavlja kao dobra opcija—zapinjem u blatu na polju, pa se vraćam na asfalt. Divnom pustom cestom vozim prema Humu na Sutli gdje brzo ulazim u Hrvatsku. Vožnja kroz Zagorje mi je poznata jer sam puno puta bio biciklom u Pregradi kod prijatelja koje i sad kratko pozdravljam. S više od 400 kilometara u nogama, pomalo se prebacujem na autopilot mehanički se krećući cestama. U Zagreb dolazim u petak navečer, prolazeći kroz centralni trg koji, iako je vani prohladno, vibrira optimizmom ranog vikenda.

U  Linz sam često išao autobusom, dijeleći vožnju sa svim onim ljudima s naših prostora koje su prilike natjerale da traže sretniji život u Austriji. Slušajući kako ljudi pričaju o rodnom kraju s mješavinom nostalgije i razočaranja, uvijek sam osjećao kao da sam prekršio nepisano pravilo vožnje u tim busevima: u Austriju nisam išao iz potrebe niti nužde, nisu me prilike stjerale u kut. Stoga sam se zadnji put iz Linza htio vratiti onako kako najiskrenije znam—biciklom.

linz_4
Pogled na Linz sa Sankt Magdalene
DSC_0565
Steyr
DSC_0588
Dolina rijeke Enns
DSC_0601
Selma i najveći džepni nožić na svijetu
DSC_0604
R7 biciklistički put uz Enns
DSC_0658
Jelen i košute
map1
107 km

DSC_0669
Eisenerz
DSC_0671
Eisenerz
DSC_0673
Pogled na prijevoj iznad Eisenerza
DSC_0686
Eisenerz s prijevoja
DSC_0687
Šuma
DSC_0697
Vrh prijevoja
DSC_0704
Spomen tabla na vrhu prijevoja
DSC_0709
…these mist covered mountains…
map2
53 km

DSC_0736
Krave kod Bruck an der Mur
DSC_0741
R2 biciklistički put uz Muru
DSC_0742
Dvorac Rabenstein
DSC_0775
Markacija
DSC_0780
Nojevi u Sloveniji
DSC_0784
Biciklistička staza pored Maribora
map3
134 km

DSC_0793
Jel ima šta blata?
DSC_0800
Selma u Majšperku
DSC_0808
Prema hrvatskoj granici
DSC_0813
Zagorska katedrala u Pregradi
DSC_0817
Zalazak
DSC_0831
Zagreb
map4
122 km

5 misli o “Linz Zagreb bicklom

      1. Vratim se, s vremena na vrijeme, na ove tvoje starije mikro avanture, i evo čudim se kako je samo nedavno svijet bio potpuno drugačiji…i koja vrijednost da si to zabilježio… Kao posljednji poeta, posljednji romantik…

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s